Zašto se znojimo?

Zašto se, dakle, znojimo u najvrućijim danima zagrebačkog ljeta za jedan i ovako i onako “lost cause”? Pa… jednim dijelom zbog zamijenjenih ili podmetnutih teza koje su se nakupile oko “slučaja Varšavska”:

“Izija vuk magare”

Naprotiv. Rampa će se, po svemu sudeći, izgraditi – ali sve što se iskopa uvijek se može natrag zatrpati. Investitor do dana današnjeg nije osigurao imovinsko-pravne uvjete da poveže rampu s garažom. U prijevodu, vlasnici stanova (nekih) kroz koje Tomica mora proći su neki drugi ljudi koji ne pokazuju volju dozvoliti mu prolaz. Stoga, dok s njima ne riješi tu zavrzlamu, Tomica i njegovi stanari će se po rampi moći samo sanjkati zimi i spuštati na skateboardu ljeti.

“Sve je uzalud”

Naprotiv. Izgradi li Tomica rampu i poveže ju s garažom u svom monstr-projektu, cijeli je ovaj slučaj već sada dao veliki, veliki rezultat. Pokazao je da se institucije civilnog društva, nestranački i vanstranački aktivisti mogu organizirati i da mogu mobilizirati kritičnu masu građana koji su u stanju od “20 m asfalta” učiniti nacionalnu temu, širu i dalekosežniju od tog malog komada zagrebačkog (dragocjenog!) asfalta.

“Aktivisti nisu vjerodostojni i zapravo su (nečiji) plaćenici”

Ovo je jedna od klasičnih teza koju je Tomica, svojim vrlo aktivnim PR angažmanom putem masmedija, prilično uspješno uvalio “kritičnim urbanim građanima”. Ne poznam osobno Tomislava Tomaševića, a s Teodorom Celakoskim sam razgovarao samo jednom. No – Tonija Vidana poznam dugo, dugo, još iz srednje škole i drago mi je što ga mogu nazvati svojim prijateljem. Stoga pouzdano mogu reći da Toni nije ničiji plaćenik, da iza njega ne stoje nikakvi “prikriveni moćnici” koji samo čekaju da jadnom Horvatinčiću propadne projekt kako bi se oni ukrcali sa svojim interesima. I samo to – poznanstvo s Tonijem – više mi je nego dovoljno da budem uvjeren da niti njegovi kolege nisu ni od koga izmanipulirani već da je njihovo zalaganje i nastojanje – autentično.

“Tema je prenapuhana”

Varšavska ulica “kao takva” i “po sebi” je dio dragocjene (premale) pješačke zone u najužem centru Zagreba pa je vrijedna zalaganja i bez širih implikacija. No – u ovom cijelom slučaju sve vrvi od “širih implikacija”. Kao što je to lijepo primijetio Jurica Pavičić (čiji je tekst misteriozno nestao s portala Jutarnjeg da bi – srećom – osvanuo na H-Alteru) Varšavska je jedan od stotina slučajeva uzduž i poprijeko Hrvatske u kojoj se javni interes krši da bi se nepropisno izašlo u susret privatnom. Ali… kako to suhoparno zvuči “javni i privatni interes”. Javni interes – to su parkovi u kojima smo se družili, igrali skrivača, ljubili, cugali, u kojima su se naši klinci ljuljali na ljuljačkama i učili voziti bicikl. To je ona uvala u koju smo dolazili na kupanje i ribolov, a u kojoj je već niknuo ili će sutra niknuti “all inclusive” resort gdje ćete imati pristup samo s jarkonarandžastom plastičnom narukvicom – dakako, ako platite aranžman od subote do subote. Iza tog suhoparnog “javnog interesa” skrivaju se mjesta na kojima smo odrastali, sazrijevali, zajebavali se i bili frustrirani – najljepša mjesta po tim gradovima i malim mjestima za koja nismo pristali da ih gradonačelnici ili sitni općinari prodaju Horvatinčićima ili –  u slučaju otoka Hvara – ratnim profiterima tipa Vladimir Zagorac.

U Varšavskoj se ne lome samo pitanja prostora. Lome se i pitanja korupcije – nikada konkretizirane ali dovoljno ozbiljne da se njome bavi državno odvjetništvo. Lome se pitanja sprege naizgled “vladajućih” s naizgled “oporbom” čiji se bučni saborski ili gradskoskupštinski medijski sukobi vrlo brzo, u tihim sobama Gornjeg grada ili Trga Stjepana Radića, pretvaraju u diskretni dogovor oko “nekompliciranja” – kao što je to iskusila Tajma Rismondo koja je kao nagradu za “kompliciranje”, odnosno brigu o javnom interesu, dobila cipelu.

Dobro je to primijetio netko u ovim brojnim tekstovima – ljudi se ne mogu mobilizirati oko “velikih tema”. Nećete dobiti građane da dođu na Cvjetni ili pred Sabor i protestiraju protiv apstraktnih tema – “Dole korupcija”, “Dole loš porezni sustav”… Ljude uvijek i svugdje mobiliziraju konkretni slučajevi, najčešće naoko banalni, u kojima se reflektira i sublimira nezadovoljstvo ozbiljnim, krupnim temama. Rosa Parks nije htjela ustati sa svog sjedala u autobusu i – eto nesreće, one thing leads to another… Varšavska je naša Rosa Parks.

“Sve je legalno”

Iskreno – ne znam ni sam da li Tomica ima sve papire. On tvrdi da ima, aktivisti tvrde da nema. No – činjenica jest da slučaj istražuje DORH, pa ćemo valjda u dogledno vrijeme čuti i njihovo mišljenje. No – čak i da su svi papiri tu, sasvim je jasno da su oni pribavljeni na nepropisan način. Ključnu odluku o “javnom interesu” za projekt, na temelju kojega je odobreno povećanje gabarita itd., koju je morala donijeti Skupština, suočen s neposlušnom Skupštinom donio je umjesto nje – gradonačelnik Bandić, tada svemoćan a danas nevidljiv. No – odluka je dalje tu, ali već za koji dan se može dogoditi i neka druga odluka. Ako je, dakle, čak i sve legalno, i slijepcu je jasno da nije legitimno, i da je cijeli projekt proguran mimo interesa grada Zagreba i njegovih građana.

“Aktivisti su smotani”

Naprotiv. Pravo na grad i Zelena akcija pokazali su se u ovom slučaju kao iznimno dobro organizirani. Naravno da im se može prigovoriti tisuću stvari. Morali bi poraditi na retoričkim vještinama. Ne koriste dobro mogućnosti digitalnih medija. Itd. itd. itd. – koliko samo nesavršenosti u toj ekipi, komentiraju promatrači sa strane, mislioci, analitičari, cinici, realisti, urbani intelektualci. Sve je to možda točno ali sve je to, isto tako, sasvim sporedno u ovom slučaju. Ono što je važno, presudno važno, jest da su uspjeli kroz duge 3,5 godine biti uporni, umješni, postupno podižući razinu interesa, broj zainteresiranih i motiviranih, pretvarajući korak po korak Varšavsku od crtice u donjem lijevom stupcu do prvorazredne političke teme na naslovnicama svih “dead tree” masmedija i u udarnim terminima vijesti nacionalnih televizija – o portalima da i ne govorimo. Nema tome dugo da su Bandić i njegova ekipa olako vrijeđali Tea Celakoskog i prosvjednike kao marginalce i luzere. Danas Bandića nema nigdje, a tema Varšavske dovela je do toga da su stotine prosvjednika izviždale Milanovića, čovjeka koji se već vidi u ulozi premijera, na stepenicam njegovog vlastitog stranačkog sjedišta. Nakon prosvjeda ispred SDP-a, ambicije “Kukuriku koalicije” koja je već podijelila ministarske fotelje, i koju politički establishment vidi kao sigurnog dobitnika idućih izbora, gledaju se iz sasvim drugačije perspektive. Celakoski i Tomašević na Cvjetnom nastupaju pred kamerama u društvu austrijskih istražitelja Hypo makinacija i malverzacija, i koliko god se kopalo po Varšavskoj nema tog “analitičara” koji će im uvaliti etiketu marginalaca i luzera.

Nemojte me krivo shvatiti – nije mi ni na kraj pameti glorificirati ovu ekipu – i sam bih im mogao nanizati gomilu prigovora, kritika i sugestija za poboljšanje. Ali u praksi, na zagrebačkom snijegu (u veljači) i usijanom srpanjskom asfaltu pokazali su, sa čitavom svojom ekipom, da svima nama, običnim smrtnicima, građanima i biračima, sudbina gusaka u magli i ovaca za klanje nije bogomdana. Da li ćemo šutke trpiti sva sranja koja nam se događaju ili ćemo – konačno – reći “Jebem ti mater, dosta više!” sad ovisi samo o nama.